Pre izvesnog vremena u muzeju grada Kečkemeta (Mađarska) prikazana je izložba na temu Drugog svetskog rata gde su, osim muzejskih predmeta, prikazani i ratni „suveniri“ koje su sami građani doneli. Posebno su bili zanimljivi delovi srušenih aviona koji su sačuvani, najčešće zato jer su dobili nekakvu novu, praktičnu primenu. Lep komad krila dočekao je današnje dane u ulozi vrata za poljski klozet.
U jednoj od ranijih tema bilo je reči o zaostalim bombama i preduzimljivim Subotičanima (vidi temu: Granate na dnu Palića).
Šrapnel avionske bombe pale na Suboticu 1944. (vl. Branislav Racić)
Lajčo Sabo sa Makove sedmice, poznati primaš i proizvođač rakije, pričao je posle rata o avionu koji je pao na rubu grada:
„Avion smo razvukli. Ja sam skinuo neke cevi. Bile su čvrste i lake, zgodne za kazan.“
Aeroplan je pao između grada i jezera, u zoni Radanovca.
„Videli smo da avion pada, kružio je i tražio mesto gde bi se spustio. Davao je signale. Padao je na krilo, udario u dud i pao u baru“ – sećao se Lajčo.

Bitku čeličnih ptica, u jesen 1944. videli su i drugi Subotičani, međutim, o tome su ostala samo usmena svedočanstva. Posleratna istoriografija se nije dovoljno bavila podrškom saveznika, koju su partizani imali u svojim ratnim naporima. Ovaj put nije reč o bombardovanju gradova i komunikacija, već o manjim akcijama RAF-a i sovjetske avijacije, na zahtev partizanske vojske, prilikom borbi 1944. i 1945. godine.
Avion koji je pao kod Subotice verovatno bi bio zaboravljen nakon odlaska svedoka sa životne scene, da četrdeset godina posle tog događaja nije stiglo pismo jednog ratnog veterana iz Sovjetskog Saveza.
Sudbina poručnika Kornjejeva
U pismu B. N. Eremina, generala avijacije i veterana Drugog svetskog rata, kaže se da su piloti 5. vazdušne armije Drugog ukrajinskog fronta podržavali borbena dejstva boraca Narodnooslobodilačke armije Jugoslavije i sovjetske vojske tokom beogradske operacije. Sa nemačkom avijaciom sukobili su se u rejonu Subotice:
„U avionu jednosedu JAK – 9P leteo je pilot-lovac, poručnik Kornjejev. Borba je bila žestoka. Kornjejev je pogođen i njegov avion je gubio brzinu.“

U pismu koje je poslao SUBNOR-u, a objavila „Politika“, Eremin kaže da je Kornjejev pao severno od grada Subotice, na neku livadu natopljenu vodom. Četrdeset i jednu godinu posle toga, ratni drugovi i rodbina želeli su da znaju gde je sahranjen poručnik Kornjejev. Međutim, sećanja sovjetskog veterana i svedoka sa zemlje bilo je teško uklopiti do detalja.
Najpre, general Eremin je bio siguran da je to bilo krajem oktobra, mada mi znamo da je Subotica tada već bila pod kontrolom partizana i Crvene armije. Lajčo primaš koji je sa drugovima došao do aviona po delove, svedočio je da su jednog pilota odveli automobilom mađarski vojnici, a pričalo se da je bio još jedan, koji je na mestu ostao mrtav.
Ilonka Sabo se sećala aviona koji je kružio i tražio mesto gde će da sleti. Maca Irmeš potvrdila je da se govorilo kako je bilo dva pilota, da je jedan poginuo a drugi je zarobljen.
Ono što je tada sa sigurnošću utvrđeno, jeste tačno mesto pada aviona. Subotičani su do tada razrađivali još nekoliko verezija: da je prevozio cipele, da je bio engleski, nemački… Od 1985. godine znamo da je to bio poslednji let poručnika Kornjejeva.
Nesuđeni subotički aerodrom
Petnaestak godina nakon rata, prostor između grada, pruge i jezera predviđen je za aerodrom. Subotički Aeroklub je imao svoju livadu iza „Zorke“, sve dok ona nije postala tesna. Mladi entuzijasti predvođeni nastavnikom Ivanom Tumbasom, na osnovu postignutih rezultata stekli su pravo na prvi motorni avion za obuku.


Godine 1960. savezni organi za civilno vazduhoplovstvo dali su dozvolu za izgradnju sportskog aerodroma između grada i jezera, koji bi u perspektivi mogao da primi i putničke avione koji bi leteli u sezoni. Određena su za to i neka novčana sredstva koja u tom momentu nisu bila dovoljna. Godine su prolazile, a sa njima i ideja o aerodromu na Radanovcu.
Lansky





